Božić, kako svakomu narodu tako i mojim seljanom, je doista, sudeć barem s izvanjskoga obzira, dan, koj se više nabožnošću s veseljem spojenom, no ikoji drugi u godini sprovadja. Na mnogo mjestah sam opažavao, da narod veselije uzkrs, poklade itd. proživi, nu to veselje mojih seljanah prama onomu čisto izčezava. A zašto? pitat će tkogod od čitateljah. – Ponajglavniji uzrok toga jest najradosnije izčekivanje Božića; a čemu se čovjek raduje, za onim i teži; u protivnom pako slučaju: neima moj seljak ni prilike radi silnih brigah i posalah onako uzkrsa probaviti, – a poklade su mu od male ciene; jer na njih se nevidi ni najmanje onih običajah, štono u dalnjih kruzih pukovah vladaju; a drugo je, što Posavac u to doba najviše pića ima, te kad se ga lazne, nezna odpustiti sudja, dok je u njem kapi jedne – kao pijavica; - k tomu doprinaša nješto i sbor cjelokupna družtva, koje je baš tada najvećma domu pritomno, a i ugodni sanici zaledjela kopna i hladjane Save; tada bo je hora bezposlenosti, izim stana, preslice i igle, puste ženskadije. – A i ciele zime ništa nerade, do, što osim ono malo žitka svakoga četvrtoga tjedna za meljavu stuče i občini, sebi u prčiju namiče i dan na dan se pravda, da sve selo ori. Više putah tako kunu i preklinjaju, čovjek bi mislio, da je u Sodomi, i bojeć se njene propasti pobjego preko svieta, samo da grdnih takvih kletvah i psovkah nesluša. Nu i muževi su malo bolji; jer rieč dvie, – pa za volju ženah mahom u kose; pače i za sjekire se mašaju, puške natežu jedan na drugoga, ako ono neudovoljava surovoj srditosti. Nečudimo se tomu! Posavac je u obće žestok i odvažan, – a najviše psuje i pije, a u cieloj sili nezna si razloga, te što namjeri učiniti ili zaglaviti. O! kako su mrzki satnijski štapovi, da njih neima, zlo! Al da se vrnemo na Božić.

Na badnjak t.j. na dan prvi naših roditeljah Adama i Eve pripravlja se sve, što traži božićno vrieme, naime: u svakoj kući zatuče se krme godišnje (kod veće obitelji i prekogodišnje) za pečenicu, štono se od podne do noći u kuharni ili pecarni na ražnju okreće. Taj dan se neradi u kući ništa, već žene popravljaju postelje, čiste stanje i oko njega, peku pogače i kolače. Muži prigledju po hlievih i stanicah k blagu i timare ga dobrovoljnim prekonoćnim živežom, kidaju mu ležaje i prave mu stelju, – pred noć se kupe i u red stavljaju. Kućegazda brini se s babami u obće a s majom (redušom) napose za smok ovih danah potrebiti za piće i što je ponajprvo: za slamu božićnicu. Oko toga se briguje do večeri na badnjak. Družina odrasla nejede cieli dan ništa a djeca dvaput i to pomalo. U kuhinji se vari, začinja i prži – ponajviše pasulj i riba, na kojoj je Lonja baš bogata *) ; u kuharni se peče svježi krušac a u pecari ili pod vedrim nebom pečenka. U tom nastane i mrak. Mukla tišina zavlada svuda, koprena crna zaodjene zemlju. Sve je oko kuće živo i niemo u najljepšem redu. U gromatnoj je sobi krevet do kreveta, uzanj muče ženici s dječicom ili samotni u tavnom mraku. U hlievu uzam prozor a desnom zakrkačio gazda breme slame; njega sliede dva čila momčine škafom vina i peharom rakije, te stupaju u nutar. Svim su oči na vratih. Kroz ključanicu bliskne svjetlo a djeca se uzgagljaju. – Vrata se otvore. Na prag stupi poznati domaćin i nazove: Hvaljen Isusu i Marija mila braco naša! Radostan Božić evo nam dodje, koj nam dao svega u ozbilju, ponajprije zdravlja i ljubavi bratinske, a tada: volovah, konjah, gusakah, patakah, puranah, kokoših, pilićah, žita, kukuruzah, sirka i zemaljah; dosta dječice, dobrih babah, pića i ženidbah; liepa blaga, šljivah i svega, što nam za život treba; oslobodio nas pako napasti, nenavisti, lukavosti, ponajbolje: coprijah, vilah, vračarah i coprnicah! i.t.d. – To izustiv sidje s praga i korača polagano do gola stola. Kraj njega spustiv lampaš, razveže konop i prostre po njem nješto slame, a na ovu zahiti mu izza ledjah snahastolnjak i pokrije ju: metne u sriedu pećnjak žita, u kojem je njekoliko voštanih sviećicah osovljeno; ugasi sviećnjak a užge svieće ; oni dva postave piće na klupu pod prozor a za toga obrne se gospodar; razšika slamu spod trpeze i po sobi, te se spremaju k večeri. Neima ni spomena o većoj zabavi glede djece, koja se odmah koprcaju po njoj, doklegod se i u san neuljuljaju. Goso sjedne na častno svoje mjesto i ina braća redom do njega.

Pridu i žene, – da prisustvuju badnjoj večeri. Osove se tielom i dušom prema nebesom svi, te kud gazda: Bog nam blagoslovio! rekne, krste se i opet sjednu. Najmladja snaša po maji ulivenu čorbu nosi u sried trpeze. Marljivo se radi oko zdjelah, – još marljivije oko posudja, a kad večera mukne zapjeva glavar muževnim glasom: Oj! oj! oj! – liepa ti je gorica ze – ( a sljedeći mu prihvati nanovo sa oj! oj! oj! dočim on završi) le – na! I to traje po sat podva, dokgod nezadvonjuša koji. Djeca, koja jedu, ako je poveće družtvo, diele se na dva stolića; k jednomu se pribrajaju od 8–14, a k drugomu od 3–8 god., dočim udavače i mladoženje kod glavna stola. Peć kućna je naravno dobro ugrijana; nad njom se puše vazda dvie do tri stotine tesih (lučih, cjepakah, skalah), štono jih muži zimskimi ranimi jutri ustajući svaki iz svoga tešnjaka otešu, te ženam i sebi sviete. Te su luči s jasenovine biele, od koje je za parenje najbolji pepeo – i za koga se žene najviše jagme; od hrastovog bo slaba je bjelina a pranje stoji dvostrukoga truda. Neće biti s gorega, ako štovanomu čitatelju i način povodne vožnje svojih Lonjanacah predočim.

 

Kad voda poćera, diže se brodovlje i nad bajere. Lonjsko brodovlje riedko kad zaostane na suhu, već omicanjem vode omiču seljaci i njega medju stegnute bregove potokah, i trpaju ga zemljom ili zalievaju, da nespuca od sunčana žara. A kad voda u polje, žuri se svaki po svoje i dovaža ga kući na urabu. Brodovlje je u nas dvostruko: ladje drvarnice (teretnice) i čunovi (čamci), izuzam skelu, štono je osim carske, koja je pred crkvom i stražom ulančena, te za prevoz kolah putnih i konjaricah služi, i naši ljudi s ovakvih trih budi četirih teretnicah načine (dočim jim pomost s plankah sključe a u okrug letvami ograde), kada poradi hrane u lipovljanske brdine blago odpremajuć, tja pod Kraljevu-Veliku izvažaju. Za ladju ovakvu izkopan je debeo dub, za koga se pobrine kuće gazda, ako vidi da mu je nova potrebna, kada jeseni u pribitstvu satinjskih i selskih poglavarah ciela obćina šumu tako zvanu „gratis“ dobiva. Dugacka je 5–6° a široka od prilike sežanj. Čim je širja (a to je čim je hrast deblji), tim kraća i više nosi na vodi; gdjekoja i preko hvati drvah! Dieli se na zarutak, teščac i kljun. Prostor preko dva aršina od zarutna kanata prama kljunu dug sačinjava zarutak i ograničen je od dubljega srednjega i pravog kraja „uzglavkom“, koj je s kanati broda jednoravan i služi ujedno vatri za uzglavje, koju brodari lože i kod nje si jesti pripravljaju, kad se na cjeo dan u šumu po drva odpućuju. Na dumenu (kormanu) biva dumedjija i kuhač ujedno, – a taj može biti i odrasliji mladić zdrava razuma. Na podupiraču (štici kako vele – stützen) valja samo čovjek muževne jakosti. U daljini mjeri preko dva hvata, da premjeri svako mjesto u poljah i šumah. Nasadjen je odozdo na oštro gvoždje, da se, spustiv ga pod vodu, nebi oskliznuo i seljak nebi prekopitnuo u vodu. – Čamci su razne mjere i veličine; njeki za samoputnike, njeki za družtvo, koje se i za vodenice rabe. – Nu nevozi naš čovjek zato samu jasenovinu za tesi i pepeo, dovozi on i hrastovinu, jagnjedovinu, vezovinu, brestovinu a u nuždi i vrbovinu u svoj dom; pače plavi više putah cielo okljaštreno jasenje i hrašće s jedne i druge strane natovarene ladje. Dvorište mu je ogradjeno plotom, da mu voda neodnaša ono barem, što s mukom doveze, a on vrata, na koja unj uplavi, zapre za sobom. Drugo je ono, kad voda gdjegod na predoru u polje i pod selo iznenada noćju nabane: tad odnese izpod kućah hlievah i parmah sve, što shvati gibućega u Savu. Tako njeke godine, kad je u Suvoju nasip puko, odniela je voda bome dosta sudja, kacah, daske; pače je iste mladice šljive povaljala i izkorjenjivala i druge do onda bez pametara štete počinila. A što istom perad kukavnu i ina domaća kopnena živad za povodnje pretrpi, neću ni spominjati. Tu se kokoši na stotine gnjave! – A i mnogoga djeteta u tratu nestane. – Nu dosta o tom, vrnimo se na svoj Božić.

 

Nad pećjom se dakle suše tesi, podnipošto pako konoplja, lan ili predivo kao dosele. (Na to se sada strogo pazi, jer je timi igrarijami mnogo stanje izgorjelo). Kreveti su u okolo duvarah, osobito snašah, liepo nakićeni, blazinami, pisanimi konožnicami i prezlamicami našešureni. U koga je djece, u toga je i posteljka na kolečcih kraj kreveta, koja se noćom izvuče a danju pod postelju rine. Nu to je samo zimi. Ljeti ima svaki par svoju šutu (kiljer, kucar, komoricu, štono vele Slavonci) i družina je više pod hižom u zahladju no igdje. Posred sobe su dva stupa pod grede ustobočena, medju kojima se za gredice vežu hamovi nihaljke prave. Na njih se niše dječurlija cjeo bogoviti prvi i drugi dan Božića. Na svaki prozor vrgne se pun peharac vina (onako kao kad tko umre, nebi li duša došla pit ili što drugo iskat) za znak, da je družtvo veselo. Kroz prozor se puca kao i u svatbi. Božićnicah je svuda po gredah i policah, navlaš iznad trpeze. Odrasli piju iz čaše i vrčićah, a djeca iz poltrenicah, čokanjah i peharčićah, čemu se najviše raduju. Žamori se tude ciele noći, osobito do ponoćke, kadno se trudnije i starije kosti odilaze odpočinuti. Gospodar cielomu družtvu još po večeri preporuča polnoćku i tada, koji su joj željni prisustvovat a idu spavat, jave se kod kartašah ili drugih noćobdijah, da ih probude. On stražnji ide na počinak, pošto bdjedjijam rekne, ako im pića uztreba, da dodju tražit k njemu ključa. Mladež se nizašto neda u postelje, već spava ili pod stolom ili u kojem god kutu od sobe na slami sve tri noći Božića. K ponoćki ide puk u gomilah sve kuća a kuća. S bojaznom ženskadijom ide najmanje jedan muškarac, što nosi svjetilnicu ili rukovjet užganih lučih. Pred crkvom se kolo vodi dok neprikuca trećiput, a tad unutar, te u pjesme iz Jaićeva Vienca. Pjeva se kasno.

 

Po polnoćki grne svjetina ka kući, tko će jesti, taj po zaoblici i vincu, a tko ne, ide spavat. Komaj dan u jutro svane, sve je na noguh, oprema se i kiti osobito mladež za polazak u crkvu. Ručak se obavi oko osme ure, i to: hladetinom (pačami, štono Slavonac veli) u početku a pečenkom na svrhi i odmah se odlazi u crkvu u kolo, da se koji junak prije sv. mise opjeva. Pod misom mladjana srdca pjevaju, a stara jih slušaju ili krunicu blebeću. Poslje nje vraća se starad u dom, a mladež još koju kolokovku, pa za njom k južini. Po ovoj se opet rani prije večernje u kolo, koje po njoj do mraka traje. Kako danas tako je i sutradan, a prekosutra iznaša se Božić na polje. Leleću se djeca doduše za njim, no ... Na mladince izza zore sveže domaćin u kup slamu sa stola i zemlje, te ju nosi u šljivik i po šćepac stavi je na pojedino drveće da bolje rodi, uzme za tim lončić sa žitom i nasadi ga u hambarsko žitno okno za obranu žita proti kukcem i drugoj pogani. Sviećice smeće na sjeme; sneše osnaži kuću, s posteljah se ures poskida, skreće u škrinje i čeka drugoga blagdana božićnoga. Kroz sva tri ova dana pušća se blago iz postajah van k Savi na bregove, da se poji i dovoljno štrklja, da i istu krmu običaju mu po sipi izlagati kad se odani, al večeri svakako ga zatvaraju i iz jasalah i lojtrah hrane. – (O pjesmah drugiput.)

 

*) Kad se sgodi ribja godina, ima je kao blata. To je po Trebežu vaga do vage, šajtar do šajtara, sak do saka, a basač do basača; po Savi pako klokoću bućkala, straže palice s udicah; zadjeva se na brzici i po limanih vlak o vlak a po njih samo mresti riba, kojom sviet i najviše preživi godinu. Tako se dobro jošte sjećam 1848. godine, kadno su ju ljudi kao zemlju od trebežkog most sve do dvaputa na dan u koševih doma dovažali. Što družina onda može trošiti, troši t.j. kuha ju, peče na masti, uglenju itd. – a što ne, to svako uzam nož u šake ide, kala, klipeči, veže i nad oganj vješa, da se za jesen i zimu osobito korizmu suši. Nu to traje najdulje tri nedjelje i riba prestane, budi što voda naglo pada, budi što je u jednovisosti sa savskom. Trebež kao i Sava goji više vrstah ribe, ponajviše somovine, gdje se često i preko dvie cente som uhvati. Vagu drže po dvie kuće, te i ribu medju se diele, a ta se riba u hambar sprema za obću potrebu. Izim toga ima i pojedini muž i žena svoje imovine.

 

 
 

Selo Lonja /O Lonji /Povijest /Stari Zanati /Stare Slike /Običaji /Nove Slike/Lonjska Iža /Seoski Turizam

Zlatna bućka / Zanimljivosti