Smrt zarana snadje svakoga kao noćni tat, pa kosi tko joj se prije svidi.Kada čovjek izdiše, pruže mu po običaju u desnicu svieću da mu tamo viekema svieti, a pod glavu ruku, da mu je lakše umrijeti.O smrti sam u puku ovo čuo: Kad je čovjek na umoru, pohiti smrt na zmajevih krilih k njemu ; nju sliede neprestano šest grdnih pasah, gladnih kao sieri u gorah vuci.O vratu joj je britka kosa a o tijelu cunjci i dronjci ;ona je, vele, iz samih kostih i kože ; vrata tanka kao palamar (mlinsko uže) : huda kao bies od gladi i čemera; nju vide samo oni, kojim život o vlasu visi.Kada dodje blizu kuće, sjedne na pilot i zieva kao tašti kurjak.Sbriva se u sve kute,je li tkogod, te kad se odmori u pratnji šest onih grajah ide u sobu, gdje bolesnik leži.Ako je ovaj iole pri sebi, kad ju spazi, rukom će zaruknuti a rukama i nogama prelamati.Viče iza glasa, da ju tjeraju, i premda ga tješe za što on dakako nezna, neka i zažmiri, on ju uviek gledje i rukom joj prieti, a ona mu samo prsti kosu pokazuje.Ona je, veletamo,kamo nesrećnik motri.Djavoli ga s lancevi u pasjih slikah okruže: jedan više glave, drugi niže noguh, dva s desna a dva s lieva, te gotovi se propeti nadanj čekajući griešnu nesretnicu dušicu.Za toga se smrt prišunja k stolu, izvuče izpod ruke culce, puno britavah i raspoloži jih po njem ; uzme tada jednu i poteže ju po kajišu.Kad ju navuče, pokuša njome rezati po svom dlanu, i čim se ga pecne, brizne krvetina u gredu nad mrtca ; on pako jošte to zagledje, počima prevraćati očima a grcati grkljanom i čeka odsudjen nesretna časa.Tko ju želi vidjeti, što radi i kakva je vele, neka samo na metlu pod nogama bolestnika stane.Na to se ne odvažuje nitko ; jer tko joj ime čuje dosta mu je,kamo li još da ju vidi !Prigodom ovom šapću kraj njega babe medjusobno : drago moje ! kako ga muči ! sad ga kolje!Čovjek zievne, duša se pomoli, psi ju šćape, pa š njom u torbu.Smrt otare britvu, priklopi ju k ostalim, zamota i turi pod pazuhu, zametne kosu, pa putem a psi za njom.Toliko o grešniku.Usuprot pako biva s pokornikom.Njegovu dušicu čeka B. D. Marija s angjeli, pred kimi se smrt sakriva a psi poniču.

Običaj je kod mrtvaca ovaj.-Čim izdahne, zovu dva muža od lievoga ili desnoga susjeda koji ga (ako nije podbrijan) podbriju i u čisto ruho preobuku.Kad to ovrše, donesu se u sobu dvie klupe i njekoliko dasakah, ove po onih pruže i načine "skolke"i polože nanj pokojnika.Pod njim je blazina s plahtom i vanjkušom, na skrštenih rukuh brojnice ; na glavi mu kučma, na tielu platnena košulja a na ovoj prsluk ;noge su mu gole ili papuče obuvene.Po odležanom jur podnevu privežu mu tkanicu izpod brade do iznad glave, da mu usta nezievaju ; a ako gledje, babja je briga navući mu trenjem vedje na zene.Tad ga pokriju tankom ponjavom i pristupljuju ga, štono rieč "javkat"(narikat).Koja je u toj struci izvrstnija, obće se priznaje, naime :koja glasom prebirati, umjereno od -i nadlegat se, zatim upravo po usluzi života dobra opjevat ga umije, - tu štuju i hvale; a takvih je dosta ; jer jim već od naravi upravo filosofičnimi narodnimi stavci žilica trepeće.Objaukati čovjeka prva je dužnost obitelji i roda,-a tada ostalih poznanacah.To se osobito nalaže prvi dan kćeri i ženi, zatim majci, sestram i svastim tako, da se kad jauču, sa svake strane od glave duž noguh poredaju, te kad jedna zavikne, sagne se cmijajuć i govoreć prama njemu, druga je već osovita i za njom se povija.Plaču, dok koja može ili hoće.Dostaputah i tako, da se običaj neutrgne.A više putah sam gdjekoju gledeć i slušajuć plačnu i sam gorko plakao, tako čovjeka gane !

Drugi dan nema naricanja, doklegod ga već na groblje neponesu ; plače se to doduše, nu nevide se suze: može bo čovjek i bez suzah čemerno plakati , za to im nije zamjere.Mužkarac plače i s daleka gleda u pokojnika , te sluša žalostne vapaje i uzdisaje, pa kad mu dodija i nemože si srdcu odoljeti, izadje van "k obdjelavcem" na divan.Tu vidiš kraj mrtvoga samu ženskadiju a ponajbliže čuvarice babe i rodjake.Pije se to bez obzira, Bože prost ! kao da je pir ; nit se kloni posude staro ni mlado, veliko ni mlado, već tko komu ponudi napne, pa daj dalje.Pa se tude zažare babji nosovi kao podobre paprike, oči nabreknu, rek bi, kao mjehuri, od težka plača, a ono od prekomjerna pića ; a gazda jim mora ugadjati.Na poziv ukućanah "k obdjelavanju"dodju iz dužnosti dva lieva a dva desna komšije, ili ako ovi nemogu,četiri druga seljanina i sdjelaju sanduk od šest dasakah za jedan il najduže podrugog dana, te umah pokojnika unj metnu.Križ pako s crkvenimi križi prislone pred kuću tja do sprovoda.U kući i izvan kuće mora biti sve turobno.Na svakom ili barem na jednom prozoru obješena je tkana prosta marama ili peča za znak,da se i drugi mimolaznik gorkoga kaleža smrti spomene i da nitko za vrieme ležanja mrtvačkoga od kuće ove ništa tajno ili sa znanjem odnieti nesmije.Kraj mrtvaca gori danju lojenica a noćju tinja uljenica ili fitilj criepni izpod sala ili masti.Na skolcih je kraj nogu staklenica sv.vodom triuh kraljah a u njoj grančica bosiljka ili metlice, kojom ga svaki pobožnik najprije poškropi, tada klekne i za dušicu mu koji "otče naš" izmoli.U liesu neima ništa do njega i pod njim plahte sve do onoga hipa,kad će ga pokriti ; onda nastanu bajke i čarobije ! - Ako je umro kao mladoženja, žena i punica meću mu privjenčan prsten i sve cvijeće svatbeno pod glavu, meću marame i jabuku,da ih se nezaboravi na boljem svietu ; ako pako kao udoban muž, patrice i ruho, koje mu je najdražje za nosivo bilo (dakako, koje je svojimi žuljevi priskrbio).Tu ga ljube, grle i zaklinju, da jih nezaboravi.I to valja primjetiti, da ga nikada nitko gologlav nejauče, već rubcem povezanom ili u peču umotanom glavom.Suze se brišu maramom kupovnom ili zastorom.Nacifrana nesmije biti nijedna, pače čim prostije a čišće, to u drugim većma svoju žalost probudjuje.U liesu je pokrit ponjavom ili, ako je mladjih godinah, maramami.

Čuvaju ga kućne nu kadšto i stranjske babe, te dobro paze, hoće li se u ponoći sdrmati ; jer je to u puku sveta istina, da se svaki mrtvac osobito prvu noć oko 12 satih mora stresti.Pa ako se i nestreso, jedan gledaoc drugoga o tom uvjerava, te ako skolci iole škrinu "vrcnuo se je!" poviknu.Liepa prizora za motritelja više putah! - Po dva sata, kad svi pospavaju u kući, i njima klone vratne žile, pročmulje nada lies glave i čvrsto znadu hrkati.Dok nisu probudjene, neprobudjuju se i svieća im ugasne, što je opet grave peccatum !

Muževi s muškim spolom provode to vrieme budi u razgovorih o pokojniku, budi o kom drugom predmetu.

Još dok je na samrtstvu čovjek ležao, spremao se je njeki domaćin u satniju k liječniku po tako zvani "Todtenschein";odnese ga k župniku i urekne vrieme sprovoda,vrati se u dom i po ozviešćenju čekaju svi na žalostan čas razstanka.U jutro drugoga dana po smrti čeljadeta idu po tri momka, da izkopaju raku na groblju.Sad da vidiš kako se prepire! Groblje premda je visoko navoženo, nemože, ako je iole povodno doba, te ako se i malo dublja izkopa jama,biti , da u njome barem tako debela nije voda, da se pogrebnik nemoči.S toga bude i pravde često puta, ili proti propisu plići grob da se izkopa, ili na uzglavlju groblja da se mrtvac sahrani.Ono biti nesmije a ovo nemože, i tim se podvostručuju čemernice rane u srcih rodnih gledaocah, kad se lies,mala kućica čovjeka, zalieva.Tom prigodom vade kopači i spoznaju ciela ukopana, pače jur prhla tjelesazaboravljajuć otčinske opomene duh.pastira da je to težki grieh.Na groblju neima nikakvih stalnih spomenikah, stećakah, do jednostavnih hrastovih križevah, koji, kad se za ljeto dva zametu, i znakova grobnih nestane.Samo u sriedi je visoki krst a na njemu slika plehnata razpetoga Spasitelja.Po izkopanoj jami vraćaju se težaci ka kući ; upregnu tada dva mirna konja pod kola (ili saone) i čekaju svi u dvorištu čisto odjeveni duh. pastira.Čim se ovaj opremi, skoče četvorica u sobu i snesu mrtvaca na kola.Za taj par nitko nesmije ni pisnuti, dokle god ga sv.vodom nepoškropi i nerekne "ajdemo".Tad ga zabiju na sva četiri kraja čavli od pedlja dugačkimi kao da će pobjeći, i povezu.Eno ti na liesu 4-6 ženah, gdje nariču i rukama prelamlju !To je obično ;žena, mati, sestra itd.još tko od rodbine.Za liesom ide ostala tužna družba.Pred njim pako za crkvenim i grobnim križem mužkarstvo,djaci itd. a za svimi župnik s učiteljem noseći knjižicu u ruci i iz nje pjevajući.I tako dodju upravo do groblja.Pred vrati stanu konji ; četiri momka sgrabe sanduk i nose ga nad grob ;njih sliedi plačna moba.Župnik odpjeva pokojnicu ; oni četiri prepreče u dvostruko uže preko rake, i spuste ga polahko u nju ; uzme poškropnicu i mane u križ njome, tada crkveni križ i križa lies hiti triputa na motici zemlje, a za njim svaka nazočna duša po tri busena. Župnik ode. Jauk je nesaslušan."Pokopići"utješe ucviljene i idu svi u odjeljenih skupovih k pokojnikovoj kući (ili ako ne svi, barem obdjelači i čuvari) na objed (ili južinu).Već kad u dvorište udju, nadju trpezu prostrtu a kraj nje viedro čiste vode i ručnik o stup obješen.Operu si redom i obrišu ruke,te po molitvi sjedaju, da blaguju.Za prvim jelom svi ustanu, mole "otče naš sa zdravom Marijom" a kuće gazda prida glasno : "Pokoj viečni daruj mu gospodine!I svjetlost viečna svietila mu!" ostali :"Amen!"Opet sjednu i više mučeć no govoreć zalažu.Pod jelom se pije ; no žalostnike niti piju niti jedu, već se uklanjaju javnosti i žale, a prijatelji jih i prijateljice tješe.
Kako za prvom, tako za drugom i trećom hranom dižu se i u molitvah spominju pokopići sahranjenika. Tim zaključe. Bez poduljih razgovorah, bez ijedne vesele rieči razstaju se tada s ovom hižom. Uže, lopate, motike, cim su mu satvorili viečni stanak, smećedu pokopići na nižji kućni krov, i četrnaest danah, bilo ružno ili liepo vrieme, na njemu leže. Kad to vrieme izteče, zovnu se oni isti pokopći navlaš obdjelači, te ih snime dolje, operu ruke i dobiju zajutrak. S tim se orudjem od onda opet kao do tada smije raditi. Na blazinah, vrh kojih je pokojnikovo tielo počivalo, osam dana nitko nespava, već se izlože danju suncu na ogrielo a noćju mjesečini na razasjalo, ako je kišovito, krovu u usušje. Rodnici tuže po ljeto danah za umrlim i nose se u prostoti svetkom i petkom. Odjelo svagdanje njegovo podari se siročadi ili proda kupiocu, ali za lahku cienu. Soba, u kojoj je pokojnik bolovao, otvorena bude po tri dni zjevom vratah i prozorah. Ostalo družtvo u veselih sgodah slobodno je veselo, nu ne preko granicah ili se možda raduje nad smrću ovoga, budi onoga; jer to je očita zamjera, pa makar mu i najvećim dušmanom bio. Udove se ovdje baš po kršćanskih prepisih zaštićuju. Po smrti muževoj nitko joj na žao učiniti nesmije, t.j. ako je ona od svakoga mirna; ako učini, pa ga tuži, oštrije se kazni, nego da joj se je muž potužio. Na djecu pokojnikovu ne samo kućani, nego i bližnji seljani sgodami se obziru. Ako je žensko diete, nadje se duša, te mu pripomogne bilo raškom, preslicom, vretenom, trlicom, stupom, bilo motikom, kojim drvcem i.t.d., a ono joj se obvezuje štogodj satkati, sašiti, izpresti i, kad dospije k udaji, na pit pozvati, gdjeno ga dobrodjetelj takav covjek liepo nagradjuje. To isto biva s muškarčićem s tom razlikom, da, jer ga neima tko zagovoriti u društvu, mora tamo, kamo drugi s volje neće. Nu i na ovo strogo pripazkuju budi seoske starješine, budi ravnatelj, te ako doduše bilo od takova mladića, bilo od koga drugoga nasilje kućanah proti njemu, satniji prijavljuju ili jih po zakonu kaštigaju. – I tako ćaćko trune a dječica ga s majkom oplakuju.

Ovako isto biva i kad diete koga mu drago spola umre – samo jednostavnije, manje tužnije i kraće.

Ako slučajno premine mladoženja, bude vece tuge i sažaljenja u rodu, ako djevojka: što je živo a razumno tuguje. Na grob se dolazi kad koga put nanese izuzam “mrtvih dana“; suziti pače narikati, izim što je vlastno, običajno je; nu na ovaj dan ni cmrknuti, nego tiha a turobna žaoba s molitvom skopčana šilje se pred priestol pravednoga Boga. Nežrtve prave smrti to slucajno to samovoljno ubijstvo ili višegodišnje neizpovjedanje su razlozi, zašto se među prave kršćanske ovčice nezakaplju, već budi po prudovih, budi izvan groblja spod stobora, gdje im sv. krst nesmije humca kititi a ni isti sukrvnici nadanj dolaziti, te kao prezreni od Boga i ljudih tamo vjekuju; u jednom su ipak srećni: što im imena u puku ili kao strašilna ili prerečna i stoljećima znadu preživjeti.

O pjevanju majke nada smrcu sinka svoga evo dvie tri, štono jih primih iz ustah takve nesretnice:

Ah! što te je na to spravilo,

I od mene već rastavilo!

Sinko mili, dobro moje,

Dobro moje, blago moje!

Nuder pogledj majku svoju,

Ćaćka svêga, braću svoju!

A joj mene žalosne

Sinko dragi i ljubljeni!

Ta zar tebi ništ nê milo

Nas pretužne ostaviti. –

Joj! I pretužne, prežalostne?

Ah! golubek mili i dragi!

Sinak mili, rano moja

Vidi majku i rode svoje,

Koji tužna te dvoriše,

Težko, mučno odhraniše.

A joj! mene prežalostne!

Drevene me i kamene!

Prežalostne majke stare! –

Mila roža, mili tiček,

Mili tiček i golubček,

Nuder mi se sad odzovi,

Bolne (oj) majke (i) rec preslovi,

Reč za mene milu i blagu. –

Slatke ustne zanemne!

Oci crne oslepele,

Jake ruke oslabele,

Brze nožice sustale:

Vajmeh sinko žalost moja!

Žalost moja nezrečena! – –

Ko me odsad bu pomagal,

U žalostce mene tešil:

Muči majko u žalosti,

Ja sem zdrav i jak zadosti,

Nećeš mi ti poginuti,

Ni od glada izkapati! – –

Lepe moje rečce gde ste?

Ta zar više one neste!

Ah! srdašce razcviljeno

Sada pukni i zamukni,

Te nazvesti bolcu moju,

Bolcu, tugu neizmernu,

Kû prebolet ja nemogu

Gledeći te blizu grobu. –

Sinak dragi, cvetak mili,

Daj poslušaj, majka cvili,

Majka tvoja, dobro tvoje,

Koje evo sad ostavljaš.

Nejdi sinko, nejdi zlato,

Nemoj mene ostaviti!

Mene staru razcviliti – –

Joj si ga mene i brez tebe,

Brez tebe i tvoje pomoći!

Ko će mene obraniti

V svakom zelcu i nevolje – –

Nema leka moje bolje. – –

Ah! da sem te nerodila,

Da te nisem zanosila,

Drago dete srdašce moje,

Nebi tuge sad patila. –

Tà što mi te je skončalo

Bog daj te ga tu nestalo – – –

Znaš kak sem ti govorila

U zorice u belem danku:

Pazi sinko, pazi na se,

Nejdi samo, nejdi tamo.

Nebilo jim sreće, zdravlja

I zdravljiće oduzele – – –

A smrtca te savladala –

Ustaj sinko diko moja,

A što si mi tako zaspal

Večni sanak majki usnul,

Te nečuješ jade moje,

Boli gorke braće svoje –

Ustani se zorja puca

A srdašce tve nekuca –

Milo janje pogledji me;

Zlato moje poljubi me; – –

Jer kaj drugo sad te čeka

Nego hladni grob do veka! i.t.d.

Sluči se dosta putah, da mnogo krasnije i ljepše koja opjevati umije mrtvaca, - nu ja se žalibože na bolju ovom prigodom niesam namjerio, te što nije sada, bit će moguće drugda. Toliko o smrti i pogrebu.