Kovački zanat od uvijek je za svako selo značio mnogo. Kovači su izrađivali i popravljali motike, lopate, sjekire, kose i ostala poljodjelska radila a izrađivali su i čavle kovance u ono vrijeme kada se čavli još nisu tvornički proizvodili. U početku bio je problem sa vatrom za zagrijavanje željeza ali kad su se pojavile mješine koje su se pokretale polugom na pritisak nogom i kovački drveni ugljen kojeg su sami kovači proizvodili paljenjem drva osnovni kovački problem bio je riješen za svagda. Ako se pođe od potreba žitelja sela moglo bi se reći da su se kovački i kolarski zanat pojavili u isto vrijeme ali su kola još dugo taljigala potpuno drvena neokovana dok se nije smislilo kako ih okovati a trebalo je naučiti i kako željezo sa željezom spojiti kovačkim varom. Maštovitost je ukazala da treba spojne dijelove pripasati jedan na drugi i grijati do bijele usijanosti a zatim na tvrdoj podlozi, a to je nakovanj, brzo i snažno udarati čekićem tako da se ta dva dijela sliju u jedno. To otkriće postalo je kasnije jedno od glavnih pitanja na stručnim kovačkim ispitima.
Prvi kovački majstor u selu spominje se Stipo Krznar. Iza njega slijede: Mato Šipuš koji je prestao sa radom 1925.godine. Kao vrstan kovački majstor bio je poznat i po tome što je imao sagrađen uređaj za potkivanje opakih konja. Taj uređaj sastojao se od četiri stupa ukopana u zemlju s oplatom u obliku boksa u koji se uvelo opakog konja i čvrsto vezalo da se ne može micati dok se ne potkuje. On je imao dva sina, stariji sin Mijo izučio je kovački zanat ali je poginuo u Prvom svjetskom ratu a drugi sin Antun izučio je kolarski zanat.
Ivo i Jakop Dejanić bili su braća obojica kovački majstori. Radionice su im bile jedna pored druge ali je Ivo bio poznatiji. Ivo je imao sina Slavka koji je izučio kovački zanat i naslijedio ga. Jakov je isto imao sina koji je izučio kolarski zanat i umro je nešto ranije od Ive.
Mijo Lovrić, sin kolara Šime Lovrića, pored kovačkog zanata završio je i vojnu potkivačku školu. Izvjesno vrijeme proveo je radeći kao kovač u brodogradilištu u Rijeci. Umro je mlad u 35. godini života od tetanusa.
Ivo Pavković, imao je jednu drvenu nogu ali je bez obzira na to bio dobar kovački majstor i radionicu je vodio uspješno.
Đuro Grubić kao kovač bio je manje poznat. Pored zanata bavio se poljodjelstvom i uzgojem svinja.
Svi navedeni imali su registrirane radionice, držali su učenike i zapošljavali pomoćnike prema potrebi. Tako je u periodu između dva svjetska rata u selu Lonji poslovalo šest kovačkih radionica. Za to vrijeme u tim radionicama osposobljeno je 25 mladih kovača.
Najdulje se održala kovačka radionica Ive Dejanića koju je poslije njegove smrti vodio njegov sin Slavko Dejanić i poslije Drugog svjetskog rata. On s radionicom ušao je i u Seljačku radnu zadrugu Lonja i vodio ju još izvjesno vrijeme. Ta radionica u okviru seljačke radne zadruge poslovala je od 1947. do 1964. a pri kraju vodio ju je kovač Mato Malović. Nakon toga kovačka aktivnost u selu Lonji potpuno je nestala.

 

 

 

Selo Lonja /O Lonji /Povijest /Stari Zanati /Stare Slike /Običaji /Nove Slike/Lonjska Iža /Seoski Turizam

Zlatna bućka / Zanimljivosti