U selu Lonji u davnije vrijeme sve dok je trajala narodna nošnja rađena od platna domaćeg tkanja nije bilo profesionalnih krojača ni krojačica. Žensko i muško ruho radile su same seljanke pomažući jedna drugoj. Muška odijela šivana od tvorničke tkanine, ženske benke i slično kupovana su na sajmovima i drugdje. Nešto prije Prvog svjetskog rata pojavila se Elizabeta Lovrić rođena Družin, supruga kovača Mije Lovrića kao krojačica za šivanje ženskih benki i druge kompliciranije ženske odjeće. Završila je domaćinsku školu i tečaj krojenja i šivanja ženske odjeće gdje je naučila šivati i tu žensku odjeću. Po tome ili po suprugu kovaču slovila je kao majstorica.
Katica Drešar rođena Breberić, završila je domaćinsku školu i tečaj krojenja i šivanja nešto kasnije od Elizabete Lovrić. Krojačke usluge vršila je u manjoj mjeri.
Marija Ovanin Marčika, bila je samouka krojačica ali je bila uspješna u narodnim motivima.
Ankica Šipuš rođena Lovrić, kćerka Elizabete Lovrić, izučila je krojački zanat redovno. Bila je talentirana krojačica, cijenjena i poznata šire od sela Lonje. Tom zanatu posvetila je cijeli svoj radni vijek. Ivka Janković rođena Lovrić, mlađa kćerka Elizabete Lovrić, naučila je krojačko znanje radeć uz sestru Ankicu. Bila je talentirana krojačica i ne manje poznata od sestre Ankice.
Marica Kireta, kćerka Nikole Kirete mlinara, bila je izučena krojačica ali se nije bavila tim zanatom.
Muški krojački zanat u selu Lonji pojavio se 1920. godine kada je u selo došao krojački majstor Tomo Šubarić. Otvorio je krojačku radionicu u kući tada bivšeg trgovca Menhofera.Radio je po narudžbi i iz donešenog materijala ali posla nije bilo dovoljno da osigura životnu egzistenciju pa se je nakon dvije godine vratio u Hrvatsku Dubicu odakle je i došao.
Ivan Smutni krojačko-klobučarski majstor, došao je u selo Lonju, oženio se kćerkom Katom kolara Antuna Šipuša i osnovao krojačko - klobučarsku radionicu. Krojačke poslove radio je po narudžbi a šešire je jedno vrijeme izrađivao za tržište i prodavao po sajmovima. Tim zanimanjem uspješno se bavio do početka Drugog svjetskog rata a potom se bavio poljoprivredom.
Mijo Drešar klobučarski majstor, tim zanatom pojavio se iza krojača Tome Šubarića. Bavio se narudžbama i popravcima ali toga posla nije bilo dovoljno da osigura životnu egzistenciju pa se bavio i drugim poslovima.
To obilježava i kraj krojačko-klobučarskog zanata iako će se u selu uvijek moći naći pokoja samouka krojačica.