O mlinarstvu treba nešto više reći. Za ljudsko življenje brašno žitarica imalo je uvijek veliku važnost. U davnini ljudi su se na razne načine dovijali i mučili kako da žitarice pretvore u brašno. Prvobitno je bilo mrvljenje tucanjem u mužarima nakon čega su se pojavili kameni žrvnjevi na ručno pokretanje koji su bili preteče mlinovima potočarima koje je pokretao protok vode potoka ili rijeke. Izgradnja takvih mlinova uvjetovana je prikladnim mjestom na potoku ili rijeci. Pogonski uređaj takvih mlinova bile su turbine koje je pokretala snaga protoka vodene mase. Mjesto izgradnje takvih mlinova na rijekama znalo je biti i dosta udaljeno od nekih sela. U davnoj prošlosti najbliži mlin žiteljima sele Lonje bio je na rijeci Pakri na mjestu gdje se kanal Kipuša spaja sa rijekom Pakrom. Žitelji sela Lonje morali su prelaziti i rijeku Trebež da bi došli do mlina. To je bilo vrijeme kada je mlinova bilo malo pa se moralo dulje čekati da se dođe na red.Nekad su i spavali kod mlinara zbog velike daljine. Iza toga, na ušću rijeke Pakre u rijeku Trebež obitelj Prevendar sagradila je mlin koji je bio za polovicu puta bliži selu Lonji. Taj mlin naslijedili su braća Viktor i Dragan Prevendar koji su ga koristili dok se nisu pojavili mlinovi na parne strojeve. U to vrijeme bilo je mlinova i na rijeci Savi. To su bili jako spori mlinovi ali je brašno bilo kvalitetno. Bili su montirani na tri šuplja debela hrastova stabla zvanim kompe koje su plivale na vodi. Mlin je pokretala sporo rotirajuća leteća turbina sa velikim loparima od dasaka. Na potezu sela Lonje bilo je nekoliko takvih mlinova na desnom toku rijeke Save a mogli su se premještati tamo gdje je tok vode bio povoljniji. Ti mlinovi bili su u vlasništvu žitelja sela na desnoj strani rijeke Save. Pojavom mlinova na strojni i motorni pogon takvi mlinovi postepeno su nestajali mada su se još dosta dugo održali.
Nešto prije Prvog svjetskog rata opančar Mijo Kušan sagradio je mlin na motorni pogon ali malog kapaciteta koji nije mogao podmirivati potrebe sela. Naslijedio ga je njegov sin Josip Kušan po struci strojar, koji je nastavio sa radom ali se nije trudio da poveća kapacitet mlina.
Nikola Kireta, žitelj sela Lonje shvatio je ozbiljno problematiku sela za brašnom tim više što ni okolna sela nisu imala svoj mlin. Upustio se u izgradnju mlina većeg kapaciteta kojeg je pokretao parni stroj. Bio je ambiciozan čovjek pa je sagradio i pilanu sa ležećim jednolisnim gaterom. Razvio je posao koji je zahtijevao da se moralo raditi dijelom i noću kad su bili kratki dani. To ga je ponukalo da nabavi odgovarajući dinamo, kojeg je pokretao parni stroj kojeg je imao i tako stvorio električnu rasvjetu za vlastite potrebe. Kako je kapacitet dinama bio veći od njegovih potreba proširio je rasvjetu na središnji dio sela u mogućem radijusu kapaciteta dinama.
Poslovao je vrlo uspješno sve do Drugog svjetskog rata. Završetkom Drugog svjetskog rata to njegovo postrojenje bilo je likvidirano a Seljačka radna zadruga je pokrenula i pod njegovim vodstvom sagradila novi mlin i pilanu na motorni pogon. U to postrojenje bio je uključen i dinamo dovoljnog kapaciteta da je mogao električnom energijom za rasvjetu podmirivati cijelo selo sve dok nije stigao dalekovod. Iako električna energija za rasvjetu nije trajala cijela 24 sata bio je to veliki napredak.
U to vrijeme selo Lonja je bilo jedino selo na potezu lijeve obale rijeke Save od Siska do Novske koje je imalo električnu rasvjetu. Za to ostvarenje najveća zasluga pripada upravo Nikoli Kireti, ambicioznom i poduzetnom čovjeku žitelju sela Lonje.

 
 

Selo Lonja /O Lonji /Povijest /Stari Zanati /Stare Slike /Običaji /Nove Slike/Lonjska Iža /Seoski Turizam

Zlatna bućka / Zanimljivosti