Nikolić Mijo zvani Mija Lukin rođen je u Lonji 27.02.1950. godine na kućnom broju 93. Još od malih nogu počeo je pokazivati sklonosti prema ribolovu i ribarskim alatima možda i zbog toga što su mu otac, djed i pradjed bili ribari. Sa djedom Mijom naučio je plesti mreže još prije škole i jednostavno se zaljubio u to zanimanje. Može se reći da Mija kako ga Lonjanci zovu ribari cijeli svoj život i još je jedini preostali pravi ribar u u selu. Lovi sa vrškama, strukom i na bućkalo a najveće ribe koje je uhvatio su som 98 kg, šaran 19 kg, štuka 14 kg i smuđ 14 kg. Soma od 98 kg može se vidjeti na slici dolje kojeg je Mija zajedno sa ocem Lukom uhvatio u Savi 78 godine. Pored ribolova velika mu je ljubav pisanje pjesama a njih piše od polovice Domovinskog rata. Neke od pjesama izašle su u zbirci "Pučko pjesništvo Posavine i Moslavine 1.dio"sa ostalim pjesnicima iz ovih krajeva. Svoje pjesme također čita na radiju Quirinusu u emisiji Bakina škrinjica nedjeljom naveče od 19 - 22 sata i na Radio Osijeku u emisiji Bećarci u nedjelju u 21 sat. Danas Nikolić Mijo radi u Hrvatskim vodama na ustavi Trebež, ribari, piše pjesme i voli svoju Lonju.
 
 
 
 
Som od 98 kg uhvaćen na rijeci Savi
 
 
 
 
 
 
Nikolić Luka i Mija Lukin sa somom

Mija Lukin i otac Luka u čamcu sa somom

 
   
 
 
 
 

Ribićka

Uspomena

 
 

Kad sam išo ribe lovit tražio sam mjesto
Hodao sam uza Savu iza mene cesta

Našao sam jedno mjesto u gustom vrbiku
Zabacio udicu plovak na vidiku

Ribice se praćakaju plovak mirno stoji
A crv na udici sad minute broji
Objesio dole glavu i pomalo drijema
Jer ni jedne ribe blizu njega nema

Jadan sjedim i sa plovka ja oka ne skidam
Svakog časa očekivam da zagrize riba
Kad najednom iza mene s ceste nešto šuška
Ja se okrenem oči zbečim srce mi zalupa

Skinula je sve sa sebe i lijepoga stasa
Plovak leži crvić drijema propade mi šansa
I tako se kući vrati od ribolova ništa
Alat mi je zakazao i ta lijena glista

U mladosti mojoj veselja je bilo
Pokraj stare crkve kolo se vodilo
U kolu su bile i cure i snaše
To djedovi naši uvijek spominjaše

Nekada su bila prela i čijala
Slavilo se pjevalo se do samoga dana
A kada je došlo kukuruzno branje
Svake noći je bilo komušanje

Tu se je našlo i staro i mlado
Sa pjesmom i šalom slavilo se rado
Što je nekad bilo toga više nema
Ostala je samo tužna uspomena

Nikada se neću vratit u to doba
Zbog toga ću tugovati i žalit do groba.

 
 
 
 

Ribar

Lonjsko polje pod ledom

 
 

Kad sam se rodio Savu sam zavolio
Od mladosti svoje rane plovim Savom i noći i dane
Ja sam ribar sve me ribe znaju to se priča i u mome kraju
Srce moje malo mi odane lovim mrežom sve do zore rane
Svoj sam život cijeli ja za Savu dao i svoju sam mladost Savi poklanjao
Ribar jesam i ribar ću biti nikada Savu neću napustiti
Najljepše su zore rane pokraj Save uz zelene grane

 

Voda šumi Lonja teče polje potopljeno
Sa ledom je okovano plavetnilo to njegovo cijelo
Voda pada led se sleže i prasak se čuje
Na sve strane lonjskim poljem odjekuje
Šume injem prekrivene milina je prava
Još je ljepše ranom zorom kad ga sunce hladno obasjalo
Takvog raja i ljepote sada nigdje nema
Kao što je posavina zimi ukrašena
Po vrbama sad led visi voda se povlači
Žubor vode i sjaj leda to nam dušu gasi
Iz vode se magla diže a inje se po granama hvata i svjetluca
kao da je od bijeloga zlata
Najljepša je posavina kad je cijela ledom okovana
Na sve strane sad svjetluca kao da je biserima posipana

 
   
 

Sava

Polje

 
 

Pokraj ceste uza Savu zeleni se trava
Sa vrbe se miris širi dok mi draga spava
Prolistala vrba, zasijalo sunce, zažubori Sava
I probudi moju dragu gdje u hladu spava

Zeleni se trava tratinčice cvatu a miris se širi
Prikrada se dragi da si dragu smiri
Oj ljubljena moja nemoj tugovati
Doće jesen ti ćeš se udati

Udala se draga opalo je lišće
Došla kasna jesen počele su kiše
Narasla je Sava
Poplavila livadu gdje je draga spala

 

Lonjsko polje veliko je nigdje kraja nema
Po njim gazi djevojčica ko ruža rumena
Podigla je suknjicu noge joj se bjele
Ona gazi rosnu travu i ruže rumene

Gazi gazi posavčica vesela i čila
Iz šumarka momak gleda kad bi moja bila
Oj curice malena veseloga lica
Dođi u hlad kod mene kraj mojega svinjca

Djevojčica poziv prihvatila u hlad se je zavalila
Bluza joj se raskopčala a njedra joj zablistala
Primaknu se momče do nje i poljubi malu
Ajde budi moja cura u tom lijepom raju

Dan za danom prolazio momak curu oženio
Ptičice su cvrkutale a žabe su kreketale
Ta je ljubav sretna bila u polju se nastavila

 
   
 

Selo Lonja /O Lonji /Povijest /Stari Zanati /Stare Slike /Običaji /Nove Slike/Lonjska Iža /Seoski Turizam

Zlatna bućka / Zanimljivosti