Interesantan podatak govori da je još u vrijeme carice Marije Terezije dvorsko ratno vijeće, u interesu unapređenja narodne privrede, u Hrvatskoj i Slavoniji podupiralo uzgoj pčela. Onim pčelarima koji su imali više od 20 košnica pčela ratno vijeće dodjeljivalo je novčanu nagradu. Svaka Hrvatska ili Slavonska pukovnija stacionirana u odnosnom mjestu morala je u Beč slati po jednoga podčasnika u pčelaraku školu da nauči raditi sa pčelama. U to vrijeme predavač u toj školi bio je poznati pčelar učitelj Antun Janaček. Po završetku pčelarske škole vraćali su se u svoje jedinice odakle su bili slani da na svom području druge poučavaju o uzgoju pčela.
Prvi doseljenici sela Lonje sigurno se nisu bavili pčelarstvom. Pčele su nalazili u šumi i kojekuda u dupljevima stabala gdje su ih u jesen tušili i isjecali med. Postepeno su počeli uzgajati pčele kod kuće
praveći košnice od prikladnih šupljih stabala pa se takva, košnica zvala stubelj. U prvo vrijeme,kroz proljeće, pratili su rojenje pčela u prirodi i u zgodnoj prilici hvatali su roj donosili kući i istresali u stubelj gdje se je pčelac ako je bio dobar dobro snašao i nastavio normalan život. Kad je sve teklo prirodno kako treba taj pčelac je naredne godine u proljeće dao dva do tri zdrava roja pčela pa se tako pčelarstvo razvijalo a time se stjecala praksa i novo iskustvo. U prvo vrijeme bio je problem i skinuti pčelca s mjesta gdje se je nakon rojenja uhvatio jer pčele ne vole da ih se uznemirava u njihovom življenju pa u svojoj obrani žestoko napadaju i pikaju. Razvojem pčelarstva trebalo je sve više stubljeva a prikladnih šupljih stabala nije se moglo naći dovoljno pa se počelo košnice izrađivati od kalanih dasaka zbijenih kovanim čavlima kakve su u to vrijeme izrađivali kovači. Tako izrađene košnice zvale su se trnke. Radile su se košnice pletene od šiba zvonolikoga oblika koje su se premazivale blatom ilovače pomiješano sa kravljom balegom. Te košnice bile su prototip sadašnjim košnicama pletarama od slame. Takvim načinom pčelarenja provođena je praksa koja se ponegdje i sada provodi. Odabralo se određeni broj košnica sa jačim društvima koje su se ostavljale za narednu godinu a ostala društva s pčelama bila su pogušena. Satine s medom bile su iz košnica vađene a košnice spremane za narednu godinu. Prilikom rojenja pčela bila je praksa da se zvoni ili udara u kakvo željezo koje odzvanja s uvjerenjem da će se pčelac na takav zvuk brže i bliže negdje uhvatiti jer neki pčelac zna pobjeći u nepoznato ali treba vjerovati da je pravi razlog zvonjenja i lupanja bio da se upozori da taj roj pčela propada onome tko zvoni jer se pčelac hvatao i za granu tuđega stabla. Kad se roj pčela uhvatio i smirio odmah se pažljivo stresao u pripremljenu košnicu koja se stavljala na stolicu ili nešto slično u normalan položaj. Na dvije tanke letvice, ispod mjesta odakle je skinut ili u neposrednoj blizini gdje bi stajala do predvečer kad su se sve pčele okupile i smirile košnica s pčelama pažljivo se prenesla i stavila na određeno mjesto odakle se nikud nije premještala dok su pčele žive. Vađenje meda gušenjem pčela radi se a radilo se vjerojatno tako i od početka ili nekako slično, da se na revnoj podlozi zapali malo sumpora na koji se poklopi košnica s pčelama, zatvori se leto i sačeka da zuj pčela u košnici utihne nakon čega se pčele nađu mrtve na podu a satine s medom mogu se vaditi. Cijeđenje meda iz satina bio je neugodan i mučan posao. Nije bilo lako smisliti kako otvoriti poklopce na satinama a cijeđenje meda iz satina i topljenje voska svako za sebe bio je poseban problem. Med u satinama zagrijavao se i puštao da se cijedi koliko je bilo moguće a potom se rukama tiskalo satine da se iscijedi do kraja. Vosak se dobivao na još mučniji način. Satine su se kuhale do vrijenja i u vrelom stanju ulijevale u kakvu rijetko tkanu džaku i cijedeći tiskalo se snažno da se što više voska iscijedi. Takvim načinom mnogo je voska ostajalo neiscijeđeno u masi koja se bacala. Takvo primitivno pčelarenje provodilo se u selu Lonji veoma dugo a i sada se ponegdje može naići na takav način pčelarenja. Početkom dvadesetog stoljeća i između dva svjetska rata u selu Lonji je skoro svaka kuća imala po par košnica pčela. Držalo se to tek toliko da svatko za svoje domaćinstvo ima meda i voska. Pravog interesovanja za pčelarstvo nije bilo. Tek 1928. Antun Nikolić postolar kroz pčelarsku literaturu zainteresirao se ozbiljnije za pčelarenje. Zainteresirao je i svoga Miju Zebića Popca. Udružili su se i pristupili izradi košnica pološki koje su u to vrijeme bile popularne. Obojica su bili vični obradi drva pa su takve košnice izrađivali sami veoma dobro. Izradili su nekoliko i od prešanog rogoza koje su izuzetno lijepo djelovale. Držali su se uputstava iz udžbenika pa su u tome uspijevali. Kad su razvili svoje pčelarstvo na oko tridesetak društava naišla je i godina bogata nektarom pa su te godine ostvarili za med poveću dobit. Kad se to pročulo porastao je interes za pčelarstvo ali takvo pčelarenje zahtijeva umješnost uz mnogo samoprijegora i truda. Njihov primjer pokušao je slijediti Antun Šipuš Anta ali nije uspio postići takav uspjeh. Poslije Drugog svjetskog rata savremenijim pčelarenjem počeo se baviti Nikola Zebić ali nije istrajao. Ozbiljnijim pčelarenjem bavio se i Ivo Grgić koji je usvojio košnice zvane gromovke kojim je pčelario uspješno dok pčele nisu bile napadnute raznim bolestima i nametnicima. U novije vrijeme ozbiljnije pčelarenja se prihvatio Mijo Nikolić Lukin. On se odlučio pčelariti košnicama Lang strot Root, popularno zvane rutovke, ali je zadržao i obične trnke. U selu Lonji ima nekoliko pčelara koji pčelare na stari način pčelarenja pa se može reći da je pčelarstvo u selu dobro zastupljeno.

 
 

Selo Lonja /O Lonji /Povijest /Stari Zanati /Stare Slike /Običaji /Nove Slike/Lonjska Iža /Seoski Turizam

Zlatna bućka / Zanimljivosti