U naseljavanju sele Lonje među žiteljima nije bilo stolara ali je svaka rodovska zajednica imala i svako domaćinstvo imalo nekoga u obitelji tko je znao izraditi stolicu na tri noge ili klupu na četiri uvrtane noge kao i od dasaka sastaviti nekakav stol koji je mogao služiti svrsi.
U to vrijeme ormari se još nisu redili ali su se radile škrinje. U prvo vrijeme škrinje su rađene veoma primitivno ali postepeno praksom su se isticali talentirani koji su postupno postajali pravi majstori koji su takve stolice, klupe, stolove i škrinje znali izrađivati, veoma, kvalitetno pa do umjetničke vrijednosti. Škrinje su preteča ormara. U škrinje je spremano čisto rublje i posteljina. Škrinju je morala imati svaka djevojka udavača koja je sa sobom u škrinji nosila svoje mlade načko ruho pa su škrinje za tu svrhu bile posebno izrađivane. Klupe za sjedenje znale su biti izuzetno lijepo izrađivane, zvale su se kanape a izrađivane su duljine tri do četiri sjedala.
Vrijednih predmeta iz toga doba i sada se može naći negdje u muzejima a možda još i u nekoj seoskoj kući. Ti davni stolari učili su se sami među sobom i natjecali se tko će biti bolji. Oni su izrađivali prozore i vrata na kućama veoma primitivno ali za ono vrijeme dobro. Na davnim drvenim kućama prozori su bili mali, imali su jednostruke dvokrilne okvire sa pristupom sa vanjske strane i bili su rađeni sa utorom za staklo pa su se morali rastavljati kad su se stavljala stakla. Ti davni stolari najčešće su bili i stakloresci za takve prozore. Vrata na kućama skivali su primitivno od dasaka čavlima u prvo vrijeme kovancima. Neki od tih stolara izdvajali su se svojim umijećem, znali su takva vrata izraditi do umjetničke vrijednosti pa ih se i sada može negdje naći gdje se čuvaju kao izuzetna antička vrijednost, naročite ona koja su skovana kovanim čavlima. Davni stolari samouci sela Lonje u ovom pisanju ostati će bezimeni jer se nisu mogla doznati njihova imena. Stolarstvo kao zanat u selu Lonji pojavilo se između dva svjetska rata kada je vršena adaptacija i dogradnja osnovne škole. Stolarske radove izvodio je stolaski majstor Stjepan Krznar, koji je došao iz Pešćenice. Po završetku stolarskih radova na školi ostao je u selu Lonji živjeti kao stolar još nekoliko godina. Iza njega, došao je stolarski majstor Šimo Dekić koji se u selu oženio i ostao živjeti tu do smrti. U selu Lonji bio je poznat stolarski majstor Blaž Bernat i njegov sin također Blaž koji se u selu i oženio ali brak nije uspio. Iako su najveći dio svoga života proveli u selu Lonji oni su bili beskućnici pa su se selili uvijek tamo gdje su imali pogođen posao. Njihovo područje rada bila su sela između Siska i Novske. Njihovim nestankon nestao je i stolarski zanat u selu Lonji.
Od Lonjana starosjedilaca bila su dva profesionalna stolara ali se u selu Lonji tim zanatom nisu pojavljivali ili tek rijetko tu i tamo rodbini i ponekom dobrom prijatelju. Jakov Jednačak bio je vrstan stolarski majstor za pokućstvo a živio je u Zagrebu gdje je proveo cijeli svoj radni vijek, gdje je i umro. Antun Josip Lovrić, sin kovača Mije Lovrića, završio je naukovanje pred početak Drugog svjetskog rata. Po završetku Drugog svjetskog rata bio je aktivan u struci kao poslovođa i direktor do umirovljenja. Privatno u slobodno vrijeme radio je samo za svoje potrebe. Paralelno sa stolarskom strukom naučio je i gradnju trzalačkih glazbala pa mu je bio hobi čime se bavio u slobodno vrijeme.
Gradnjom trzalačkih i gudačkih glazbala bavio se do 85 godina starosti. Jednako dobro poznavao je gradnju pokućstva i građevne stolarije.